U navali svakodnevnih obveza, informacija i aktivnosti, osjećamo se premorenima i izgubljenima u hvatanju dnevnog rasporeda.
Mnogi se tijekom dana nekoliko puta podsjećaju što su sve dužni obaviti. Kad obavimo kućanske i obiteljske obveze, dolazi na red posao ili druge radne aktivnosti. Sjetimo se što sve redovno moramo obaviti, svih stvari koje obavljamo sezonski ili povremeno, a opet nužne su i potrebne.
Sve to stignemo učiniti, a toliko malo mislimo o sebi. I ako mislimo, to uključimo u raspored i doživljavamo sebe kao još jednu točku u rasporedu pa i prije nego što smo je obavili razmišljamo kad će biti gotovo da prođemo pored sebe. Mnogi će otići frizeru ili obaviti nešto u vezi s uljepšavanjem, s mislima izvan sebe, razmišljajući o situacijama iz prošlosti, o ljudima koji su bili dio njihove stvarnosti ili osjećajući određenu tjeskobu zbog nadolazećih događaja koji mogu završiti pozitivno ili negativno. Kod mnogih postoji manja ili veća strepnja od onoga što bi se moglo dogoditi. Ljudi su spremni i učiti, a toliko su malo spremni vježbati i svjesno primjenjivati naučeno.
Malo ljudi uspijeva učiti iz onoga što donosi sadašnji trenutak. Dok razmišljamo o onome što je bilo i o onome što bi tek moglo biti, gubimo iz vida ono što smo sada. Rijetki su u kontaktu s istinom u sebi koja nam uvijek govori što je najbolje za nas i u kojem smjeru trebamo ići te koje korake poduzeti. To uopće nije lako. Učili su nas da budemo reaktivni, da poslušamo one koji samo možda znaju bolje, da pogledamo što rade susjedi, konkurencija ili rodbina, da analiziramo kako su drugi radili te tako budemo pažljiviji i oprezniji u životu. Učili su nas da hodamo uhodanim stazama, da ne isprobavamo, da ne riskiramo, da se ne igramo sa životom. Objasnili su nam što znači ozbiljnost, težina života i naporno djelovanje. Ipak, moguće je da se dogodi nešto što nismo očekivali, ne baš ugodno, bez obzira na to što smo bili pažljivi i sve odradili kako treba.
Tek kada se nešto ružno dogodi, shvatimo koliko smo vremena izgubili ne družeći se sa sobom, koliko smo dana propustili ne uživajući u sunčanom jutru, koliko smo puta prolazili ulicom i nismo vidjeli cvijeće na livadi, koliko puta nismo pogledali u nebo, osvrnuli se i uživali u povjetarcu koji nam miluje kosu. Sretali smo i ljude bez stvarne želje da vidimo kako su, uobičajeno izmjenjujući rečenice koje se smatraju lijepim ponašanjem.
Koliko puta smo se umivali ili šminkali, a da nismo pogledali sebe duboko u oči i upitali se jesmo li sretni i kako nam izgleda život? Kada biste morali opisati svoj život u dvije riječi, koje bi to bile? Jesu li to pozitivne riječi? Kako bi vaš život izgledao da se volite bezuvjetno i da ostvarujete svoje snove? Stanite s čitanjem i odgovorite iskreno na ova pitanja za sebe, za svoju dušu, za upoznavanje one osobe unutra, onakve kakva jest, bez dodataka i ukrasa u skladu s onim što se smatra potrebnim u društvu.
Učili su nas da izvršavamo obveze kako bi njima bilo lakše s nama, ali nisu nas učili da imamo obvezu prema sebi kreirati život koji je vrijedan življenja i uživanja. Mnogi odgađaju život za neka druga vremena, za neko određeno razdoblje, kad postignu određene ciljeve ili riješe se nekih nametnutih ili svjesno odabranih briga. Odgađaju život za neke trenutke kada će doći njihov red. Za mnoge, taj red nikada ne dođe. Sjetite se na vrijeme upitati sebe živite li život po svojoj mjeri ili ste preuzeli tuđe krojeve i modele u kojima ste sličniji ulozi glumca ili glumice u nekom davno osmišljenom kazališnom komadu. Vidite li sebe iz publike i promatrate li se kao da vam je netko napisao scenarij ili puštate sebi da živite onako kako vam je u ovom trenutku potrebno i kako osjećate da je pravilno za vas. Dopustite si da kreirate vlastitu priču, istkate vlastiti vez, naslikate vlastitu sliku i živite film u kojem ste i režiser i glavni glumac. Sve to zvuči toliko jednostavno, a toliko malo ljudi povjerovalo je da je to zaista moguće.
dr. sc. Elvira Mlivić Budeš, savjetnica za razvoj u Filaksu
(elvira@filaks.hr)