Ima dana kad se stvarno pitam je li ležerno ponašanje nekih ljudi blagoslov ili besmislica. Iz moje pozicije to izgleda kao da je tim ljudima svejedno, kao da se nikad ne osvrću na situacije i događaje i jednostavno nemaju osjećaj za moguće posljedice.
Ja sam prije bila osoba koja intenzivno misli unaprijed, planira, sprječava nepoželjne događaje, razmišlja „što bi bilo kad bi bilo“ i slično. To ne znači da smišljam crne scenarije, već volim da stvari teku onako kako sam barem djelomično predvidjela. Iskustvo je pokazalo da mi je do sad jako dobro išlo i zadovoljna sam svojim pristupom. Obično nemam potrebu previše riskirati, već radije mudrujem unaprijed kako bih bila sigurna da će mi situacija donijeti očekivane rezultate. Ne mogu reći da u tome pretjerujem, ali volim sagledati širu sliku, uzrok i posljedicu pa onda donijeti zaključak.
Ovi različiti pristupi najvidljiviji su kad putujemo u autu. Kao suvozač, ja tada pratim znakove, gledam ima li sumnjivih događaja sa strane, vozi li se neko dijete na biciklu ispred, pokušava li neka mačka pretrčati cestu i je li vidljivost dobra. Obično nekoliko sekundi prije njega shvatim da treba kočiti, da se tamo negdje pored ceste mota neka kokoš ili pas te uočim da će vozač ispred nas napraviti neki sumnjiv manevar na cesti. U tih nekoliko sekundi u kojima ja vidim što se događa, nikad nisam sigurna hoće li i vozač to uočiti pa krenem s upozorenjima na situaciju. Kad je vozač moj suprug, on se većinom tim upozorenjima smije i okreće ih na šalu, ali nekad ga te upute i iživciraju, sve ovisno o njegovom raspoloženju u tom trenutku. Meni koja vidim sve to ranije, postaje prilično neizvjesno promatrati situaciju i događaj bez reakcije. Nekoliko puta sam tako i spriječila da se nešto dogodi jer sam na vrijeme upozorila da počne kočiti dok je on promatrao krajolik sa strane.
S druge strane, jednom kad smo putovali u Pulu, uopće nisam primijetila da se čovjek bez upaljenog žmigavca prestrojava i da bi nas zasigurno udario da suprug nije zakrenuo u posljednji trenutak. I koliko god ti se tvoja metoda ili princip činili „kvalitetnijima“, nakon takvog događaja uopće nisi više siguran tko bolje prati cestu, on ili ja. Dok se to događalo, ja sam na sekundu pogledala u mobitel. Dovoljna je sekunda da vam se promijeni život. Nitko na svijetu ne može isplanirati ili provjeriti svaki korak na putu.
Ovakve situacije podsjete nas da se život događa, kontrolirali mi situaciju ili ne. Ponekad mi se čini da je pametnije biti budan i pripaziti, nego poslije rješavati stvari koje smo mogli prevenirati. S druge strane, kad vidim ležernost s kojom on pristupa životu, a opet riješi sve što ga putem susretne, jasno je da sam ponekad učitelj ja njemu, ponekad on meni, a ponekad smo svi samo učenici, baš kao i svatko od vas tko čita ove redove… Ne postoji osoba od koje nešto ne možemo naučiti, kao što nikad ne znate što važno možete reći nekome u jednoj rečenici i tako toj osobi promijeniti život ili barem pogled na situaciju.
Život je nepredvidiv, nosi obilje novosti, iznenađenja, obrata, laganih dana i mnogih uspona i padova. Nitko od nas nije savršen i svatko od nas može učiti od drugih. Bez obzira na to koliko nas neke situacije izbace iz takta i stvaraju napetost, upravo one nam pomažu da osvijestimo koliko smo svi različiti i kako život iz tuđih cipela izgleda potpuno drugačije, a opet funkcionira na neki svoj specifičan način. Nismo svemogući, nismo jedini ispravni i nismo uzorak po kojem bi drugi trebali funkcionirati. Svatko od nas može napredovati, rasti i razvijati se, samo ako drži oči otvorene i uši spremne da čuju. Osluhnite što vam situacije, ljudi i život govore. Baš svakog dana možete čuti priču koja će vam promijeniti život ili barem zaokrenuti dan.
dr. sc. Elvira Mlivić Budeš, savjetnica za razvoj u Filaksu
(elvira@filaks.hr)